© Piotr Krzeslak / stock.adobe.com
Brojne vrste ježeva poznate su po svojim oštrim bodljama.
Jež je među životinjama nesumnjivo karakterističan zahvaljujući šiljastim bodljama. No, čemu služi bodljice ovog malog sisavca i jesu li ježevi prikladni i kao kućni ljubimci? Odgovore na ta pitanja i još mnoga druga možete pronaći u nastavku.
| Ime: | jež (Erinaceidae) |
| Veličina: | ovisno o vrsti, do 28 centimetara |
| Težina: | ovisno o vrsti, do 1500 grama |
| Očekivani životni vijek: | dvije do osam godina (u divljini), osam godina (kao kućni ljubimac) |
| Zimski san: | od sredine studenog do početka travnja (vrste iz zapadne i srednje Europe) |
| Hrana: | kukci, hrana za mačke za hibernaciju |
| Podrijetlo: | istočna i jugoistočna Azija (štakorske rovke) ili Afrika, Azija i Europa (pravi ježevi) |
| Držanje: | divlja životinja, moguće je držanje samo afričkih bjeloprsih ježeva |
Ne postoji samo jedan jež, već više od 20 različitih vrsta tog malog sisavca diljem svijeta. Najmanja među njima je mala štakovska rovka, koja teži samo 20 do 80 grama.
S druge strane, malajska štakorska rovka, najveća je među njima te može doseći i do dva kilograma. Ipak, njihova težina ovisi o starosti i godišnjem dobu.
Uobičajeni izgled također može varirati od vrste do vrste, poput duljine repa. Kao takozvani tabanaši, ježevi spuštaju cijelo stopalo pri hodanju, slično kao i ljudi – za razliku od npr. pasa. Osim toga, prednje su im noge kraće od stražnjih.
Biolozi razlikuju prave ježeve i štakorske rovke, koji obuhvaćaju različite vrste.
Pravi ježevi (Erinaceinae) imaju do 8000 šiljastih bodlji na leđima i bokovima uz uglavnom smeđe krzno. Bodlje se sastoje od keratiniziranih šupljih dlačica, a u korijenu imaju mišić koji uspravlja dlake ili Musculus arrector pili.
Ako se pravi ježevi osjete ugroženo, mogu se sklupčati i svoje snažne mišiće upotrijebiti da podignu bodlje kako bi se obranili.
Primjeri:
Za razliku od pravih ježeva, štakorske rovke (Galericinae, Hylomyinae) nemaju bodlje, zbog čega bez bodlji i svog tamnog krzna nalikuju štakoru ili mišu. S obzirom na to da nemaju prirodno oružje za obranu, bježe u slučaju opasnosti.
Primjeri:
S obzirom na to da ježevi ne vide baš dobro, pokušavaju se orijentirati s pomoću svojeg osjetila okusa. U tu svrhu ježevi imaju poseban organ u nepcu, Jakobsonov organ ili vomeronazalni organ (organum vomeronasale), nazvan po danskom kirurgu Ludwigu Levinu Jacobsonu.
Ako jež naiđe na nepoznati predmet i ne zna je li plijen ili ne, gricnut će ga. Pri tome mljacka i rokće, tako da se stvara pjenasta slina. Pokretima žvakanja ta slina dopire do Jakobsonovog organa, koji će mu omogućiti da predmet prepozna po mirisu i okusu.
Osjetilo njuha tako ježu pomaže da razlikuje plijen od drugih predmeta poput drveta.
© Rico / stock.adobe.com
Ježevi su aktivni noćni samotnjaci i svoj plijen traže u mraku. Bez obzira na to koliko dugo ga morali tražiti, prevalit će velike udaljenosti. Iako su prilično mali, mogu biti jako glasni tijekom svojih noćnih migracija.
Noću ih možete čuti u svojem vrtu dok traže hranu u gustoj šikari. Međutim, čak i kad jednom pronađu nešto ukusno, zvukovi neće prestati. Tek tada jež počinje glasno mljackati.
Ježevi su posebno glasni kada sretnu svoje rođake. Tada dolazi do udvaranja ili do žestoke svađe.
Iako je ježevima mjesto u prirodi, neki će ježevi uz puno strpljenja i brige čovjeku dozvoliti da ih dotakne. To se posebno odnosi na afričkog bjeloprsog ježa.
No, to ne znači da je ova vrsta prikladna za pripitomljavanje.
© Ryzhkov Oleksandr / stock.adobe.com
Ježevi su divlje životinje, zbog čega u mnogim zemljama njihovo privatno držanje nije dozvoljeno. Primjerice, u Njemačkoj je zakonom zabranjeno držanje ježeva jer su ježevi „posebno zaštićene životinje”. Jedina je iznimka afrički bjeloprsi jež.
Iako divlje ježeve na društvenim mrežama svako malo možete vidjeti u ljudskim rukama, oni pripadaju prirodi. Trebali biste ih primiti da prezime u vašem domu tijekom zimskih mjeseci samo kako biste zaštitili slabe ili ozlijeđene divlje ježeve. Ipak, i u takvim se slučajevima morate pridržavati nekih pravila kako bi životinje za to vrijeme mogle voditi život koji je što prikladniji njihovoj vrsti.
Noću jež kao kukcojed odlazi u potragu za hranom, iako ponuda hrane uvelike ovisi o vremenskim uvjetima i godišnjem dobu.
Osim kukaca i gusjenica, na jelovniku se nalaze i crvi (primjerice, uholaže, gliste). No, ježevi će rado pojesti i puževe s kućicom i bez nje te slatko voće.
Kad ježevi krenu u potragu za hranom u naseljenim područjima, ponekad će ukrasti i hranu za mačke iz zaboravljenih zdjelica s hranom.
U divljini ježevi obično imaju očekivani životni vijek od dvije do osam godina. Kada ljudi skrbe o njima, životni vijek ježeva znatno je dulji, u prosjeku osam godina.
Takva je razlika posljedica činjenice da su divlji ježevi izloženi prirodi i ne dobivaju pomoć od ljudi, kao što su lijekovi. Primjerice, divlji ježevi često imaju parazite poput krpelja, ali i crve raznih vrsta. Crijevni metilj, recimo, može biti koban za ježeve.
Slabe ili ozlijeđene životinje često su zaražene i zujarama ili njihovim jajašcima tijekom toplih mjeseci. Ako se iz njih izlegnu crvi i oni prodru dublje u ježa, on će prilično brzo uginuti.
U dobi od oko šest do dvanaest mjeseci ježevi postaju spolno zreli, a sezona parenja je između travnja i kolovoza. Dok je u hladnijim krajevima moguće tek jedno leglo godišnje, ježevi u toplijim krajevima mogu imati i do dva legla godišnje.
Gestacija traje oko 30 do 48 dana, a ženka okoti između jednog i jedanaest golih mladunaca po leglu. U prosjeku, veličina legla europske vrste iznosi četiri do pet mladih po leglu.
Ubrzo nakon rođenja mlade životinje ovise o majčinoj pomoći i mlijeku jer su još uvijek slijepe i potpuno nemoćne. U tom su trenutku bodlje mladih ježeva još uvijek vrlo mekane kako ne bi ozlijedili majku tijekom okota.
Tek nakon 12 do 24 dana potomci polako počinju otvarati oči. Još šest do osam tjedana kasnije više ne ovise o majčinoj njezi i formiraju se čvrste bodlje.
© jonnysek / stock.adobe.com
Ježevi žive gotovo diljem svijeta, a njihovo područje rasprostranjenosti i stanište ovise o podvrsti. Dok se štakorske rovke uglavnom nalaze u istočnoj i jugoistočnoj Aziji, bodljikavi ježevi podrijetlom su iz Afrike, Azije i Europe.
Iako ježeve možete pronaći i u zelenim parkovima urbanih područja, oni radije žive u grmlju i živicama ruralnih područja.
Ljudi sve više preuzimaju stanište divljih životinja diljem svijeta – to se odnosi i na domovinu ježa. Kada ljudi asfaltiraju zemlju i grade kuće, postupno se smanjuje zeleno stanište o kojem ovise ježevi.
Osim toga, prskanjem insekticida u svojim vrtovima, ljudi ježevima otežavaju pronalaženje hrane. Nažalost, to može dovesti do daljnjeg pada populacije ježeva u nekim regijama.
U Europi ježevi hiberniraju od studenog do ožujka kako bi skromno premostili to razdoblje uglavnom bez hrane. Kako bi to postigli, ježevima je potrebna težina od 500 do 600 grama prije hibernacije.
Diplomirala sam veterinu na Sveučilištu Justus Liebig u Giessenu gdje sam imala priliku opsežno se baviti životinjama i steći iskustvo u raznim područjima, kao što su male i velike životinje, medicina egzotičnih životinja te farmakologija, patologija i higijena hrane. Od tada se ne bavim samo autorskim radom, već radim i na svojoj disertaciji. Cilj mi je u budućnosti bolje zaštititi životinje od patogenih organizama. Uz svoje veterinarsko znanje, također dijelim vlastita iskustva kao sretna vlasnica psa i mogu razumjeti i razjasniti strahove, probleme kao i druga važna pitanja o zdravlju životinja.
Nesumnjivo jedan od omiljenijih kućnih ljubimaca među glodavcima – zamorac. No, što to te male mekane, pufaste kuglice krzna čini toliko popularnim i koji su zahtjevi za njihovo držanje i hranjenje? Više saznajte u nastavku.
Patuljasti kunići jako su prikladni za držanje kao kućni ljubimci. Posebno popularna pasmina među „patuljcima” je lavljoglavi kunić, koju vam ovom prilikom želimo predstaviti.
Zahvaljujući njihovoj maloj veličini i simpatičnoj naravi, patuljasti kunići vrlo su popularni među mnogim obiteljima. Ako razmišljate o kupnji patuljastog kunića, trebali biste se unaprijed dovoljno informirati o potrebama tih malih ljubimaca.
